- Piše: Čedomir Antić
U Kataloniji je juče sproveden referendum o nezavisnosti. Pišući ovaj tekst u nedjelju teško mi je da zamislim ishod. Izvjesno je da centralna vlada, a sa njom i SAD, EU i vjerovatno Katolička crkva nastoje da spriječe i obesmisle referendum iza koga je na ranijim izborima nedvosmisleno stala većina građana. Odnos SAD i EU prema pravu jedne države na nezavisnost – za koje se nesamostalni (ali za sada jedini), Međunarodni sud pravde u Hagu prije sedam godina izjasnio da je legitimno pravo – krajnje je nečasan i podao. SFR Jugoslaviju, domovinu svih nas starijih od 25 godina, razbili su Slovenci koji su od nje sve dobili. Nikada nisu progonjeni, ni obespravljeni. Njihovo sebičnjačko, provincijalno i šovinističko rukovodstvo je odmah pošto su im priznate granice na zapadu i sjeveru, te izalaz na more (često postignuti zahvaljujući etničkom čišćenju), započelo kampanju za veću samostalnost i konačno nezavisnost. Pojedini zatucani, ali uticajni intelektualci su godinama prije pojave Slobodana Miloševića pisali o mogućnosti da trenutnih 95 odsto Slovenaca u Sloveniji, zbog dolaska radnika „sa juga“, jednog dana mogu da postanu manjina u svojoj državi. Sloveniji je moglo smetati to što je SFR Jugoslavija bila preskupa ili nefunkcionalna, ali ne zato što je bila totalitarna... Tu totalitarnost, uostalom, podržali su u početku više nego drugi jugoslovenski narodi, a sprovodili su je upravo tvorci prve slovenačke države u istoriji.
Ali, neka je SFR Jugoslavija i bila nedemokratska. Uzmimo da oni koji na silu održavaju državu Bosnu i Hercegovinu nisu htjeli da je drže na aparatima za političko preživljavanje. Srbija i Crna Gora su bile demokratske kada su 2003. godine svoju, takođe demokratski uspostavljenu zajedničku državu transformisali u državnu zajednicu SCG. U tom im je procesu još i pomagala EU. Tako je iskreno i dobro pomogala da je SCG posle morala da dozvoli uspostavu „odvojenih kolosijeka“ za priključivanje svoje dvije članice EU. I onda su čak posredovali oko referenduma i mnogo pomogli Đukanovićevom režimu da se otcijepi. Čitam u jednim beogradskim novinama tekst inače veoma dobrog novinara, dopisnika iz Rima. Tvrdi da EU neće dozvoliti raspad Španije, pa pored ovih netačnih ocjena (da je u slučaju SFR Jugoslavije, a ne spominje i SCG ili Srbiju u slučaju Kosova i Metohije, izuzetak napravljen zato što su bile autoritarne), navodi kako za razliku od Škota i Iraca, koji su zadržali engleski u službenoj upotrebi, Katalonija forsira katalonski. A kako je to bilo sa Slovenijom, Hrvatskom i evo sa Crnom Gorom? Slovenija je svoje građane koji nisu Slovenci natjerala da polažu slovenački kako bi dobili državljanstvo. Izbrisala je iz državljanstva 25.000 svojih prijavljenih stanovnika! Do danas nije potpuno ispravila tu nepravdu. Srpskom penzionom fondu duguje 100 miliona eura koje ne isplaćuju, jer su, kako tvrde, „siromašni“. Srbi prije stotinu godina činili 25 odsto stanovništva Hrvatske. Gdje je danas, posle svega, ćirilica u Hrvatskoj? Da li zaštitnici vječito nezadovoljne Hrvatske znaju da je tokom nekoliko dana u hrvatskim javnim bibliotekama i državnim ustanovama spaljena većina ćiriličnih knjiga? Šta reći o Crnoj Gori? Gdje su Srbi u Crnoj Gori, gdje je srpski jezik kojim još uvijek govori većina građana? Svake godine Srbima u Crnoj Gori oduzmu neko pravo. I uprkos tome što to svi znaju, uvijek se nađe neki evropski birokrata koji izjavi kako je država, po mjeri nekog tamo Đukanovića ili Markovića, „šampion evropskih integracija“.
Patnju Katalonaca, čija su drevna državna prava gažena od početka 18. vijeka i koja je bila jedna od prvih žrtava fašizma i jedina koja 1945. nije dobila pravdu, niko ne priznaje. Niko da se po svijetu danas prisjeti kako su sto dvadeset trećeg predsjednika generalitata (prvog čovjeka autonomije) nacisti predali Franku, pa je u zatvoru ponižavan, pred strijeljanje je odbio da mu oči budu vezane i uzviknuo: „Za Kataloniju!“
Kolike su vaše žrtve, Slovenci, Hrvati i Dukljani? Pod uslovom, naravno, da nisu žrtve koje su skrivili sunarodnici. Dok je Luis Kampanis uzdignute glave izašao na strijeljanje, Petrovići-Njegoši prihvatili su finansijsku nagodbu i princ Mihailo kasnije nije želio ni da prihvati ponuđenu krunu.
Arhiepiskopa Amfilohija tuže sudu zato što citira i na sadašnje uslove primjenjuje misao Sv. Justina Popovića. Nevjerovatno, čak ni komunisti nisu zbog toga sudili. Razumijem da građani imaju pravo da tuže koga hoće, međutim, u Crnoj Gori stvorena je atmosfera u kojoj je sasvim očekivano i prirodno, a medijima zanimljivo, tužakati sudu najvišeg arhijereja jedine kanonski priznate crkve. Dok čekamo ishod zabranjenog referenduma i pravdu za Kataloniju, koja je pod pritiscima koji su u demokratskom društvu nečuveni i neprimjereni, moramo da se zapitamo da li, u stvari, treba da se izvinjavamo volovima. Evropske birokrate, koje su iz svoje politike amputirale sve principe, godinama prave od svih nas volove. Problem je samo što se neki vrijeđaju kada im neko na to ukaže.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)